Prošle sedmice portal Depo.ba je objavio veoma pohvalnu kritiku poznate BH teatarske kritičarke Indire Kučuk Sorguč.
Ponosni smo što je predstava koju smo producirali srcem i dušom sa ekipom Kamernog teatra 55 ovako ekspertski analizirana i svaki njen aspekt ocijenjen najvišom ocjenom. Izdvajamo:
“Predstava StećakLand, izvedena u Kamernom teatru 55, u režiji Kenana Kulenovića, predstavlja rijedak i dragocjen primjer intermedijalnog, postdramskog teatra u bosansko-hercegovačkom kulturnom prostoru. Riječ je o projektu koji ne tematizira prošlost kao narativ koji se objašnjava, već kao iskustvo koje se aktivira — kroz tijelo, glas, sliku, tehnologiju i pamćenje.
U tom smislu, “StećakLand” se može razumjeti kao teatar kulturnog pamćenja, onako kako ga definira Jan Assmann: ne kao puku transmisiju historijskih činjenica, već kao simbolički prostor u kojem se kolektivni identitet neprestano obnavlja kroz ritual, umjetnost i afekt. Stećci, epigrafi, glasovi i virtualni pejzaži ne služe samo informiranju publike nego služe prisjećanju, u njegovom najdubljem, egzistencijalnom smislu.
Na sceni se ističe Selma Alispahić, čiji je glumački izraz sugestivan i ekspresivan, nesumnjivo noseći emotivnu i simboličku težinu predstave. Njena prisutnost ne ovisi samo o verbalnoj ekspresiji; ona gestualno i ritmički artikulira unutrašnje stanje likova, što joj omogućava da s lakoćom pređe iz realne u virtualnu dimenziju. Ovakvo prijelazno tkanje glumačkog izraza odražava temeljnu tijesnu vezu između tijela i medija u savremenoj scenskoj umjetnosti. |
Predstava je tehnički zahtjevna, ali imaginativno oslobađajuća; za publiku ona nije samo dramsko djelo, nego iskustvo pamćenja i imaginacije. “StećakLand” potvrđuje da teatar može biti relevantan, refleksivan i estetski hrabar i u digitalnoj eri.
Posebne čestitke idu autorici projekta Selmi Rizvić i Udruženju Digi.ba, kao i svim umjetnicima i dizajnerskom timu, bez čije koordinacije i vizionarskog pristupa ova sinteza teatra i digitalne kulture ne bi bila ostvariva. Hvala im što su omogućili da prošlost Bosne ne bude samo viđena, nego oživotvorena i doživljena kroz imerzivno iskustvo.
To je prepoznala i publika, koja je nagrađuje svojim prisustvom, i izlazi s predstave zadovoljna i zapitana šta je u toj Bosni toliko bajkovito i vrijedno da se o nju svi grabe.”
